Priroda je za sve nas nesto izuztno i sto je neophodno za nas zivot. Priroda je deo naseg zivota i kao mi nje. Podelimo osecaje i shvatanje, znanje koje smo prikupili u nasoj prirodi, i upoznajmo se sa Autorom svega toga , koji je s'ljubavlju dao.
 
HomezdravljeCalendarGalleryFAQ/
Share | 
 

 Plijesan i prijatelj i neprijatelj

      Go down 
Lydia
Lydia
Lydia


: 143
: Austrija
Registration date: 16.08.2008

: Plijesan i prijatelj i neprijatelj   1/11/2008, 21:14

:
Plijesan i prijatelj i neprijatelj
OD DOPISNIKA IZ ŠVEDSKE
Neke plijesni mogu nam spasiti život, druge nas mogu ubiti. Neke daju aromu siru i vinu, druge su otrovne. Neke rastu na cjepanicama, a neke napadaju kupaonice i knjige. Ustvari, plijesni ima posvuda njihove spore možda udišete dok čitate ovu rečenicu.
AKO sumnjate u to da plijesni ima posvuda, samo ostavite komad kruha negdje, pa čak i u hladnjaku.
:

A samo kratko vrijeme na sebi će imati dlakavi pokrivač plijesan!
Što je plijesan?
Plijesan pripada carstvu gljiva, koje broji više od 100 000 vrsta, uključujući i jestive gljive, gljivice i kvasce. Samo oko 100 vrsta gljiva štetno je po zdravlje ljudi i životinja. Mnoge druge imaju važnu ulogu u prehrambenim lancima razgrađuju mrtve organizme te recikliraju važne elemente tako da ih biljke mogu ponovno koristiti. Neke žive u simbiozi s biljkama i pomažu im da uzimaju hranjive tvari iz tla. A neke su paraziti.

Plijesan svoj život počinje kao mikroskopski sićušna spora koju nose zračne struje. Ukoliko spora padne na hranjivu podlogu koja je, između ostalog, odgovarajuće temperature i ima dovoljno vlažnosti, proklijat će i stvoriti hife, stanice nalik nitima. Hife potom formiraju koloniju, a ta se mekana masa naziva micelij, odnosno nama vidljiva plijesan. Plijesan može nalikovati prljavštini ili mrlji, kao ona koja se stvori na fugama u kupaonici.

Plijesan je pravi majstor u razmnožavanju. Kod obične plijesni kruha (Rhizopus stolonifer) sitne crne točke su sporangiji odnosno spore. Samo jedna točkica može imati više od 50 000 spora, a svaka spora za samo nekoliko dana može proizvesti stotine milijuna novih spora! A ako su joj uvjeti povoljni, plijesan će rasti jednako brzo na nekoj knjizi, u čizmi, na zidnim tapetama ili na komadu drva u šumi.

Kako se plijesan hrani?
Životinje i ljudi najprije nešto pojedu, potom tijekom probave apsorbiraju hranu, a kod plijesni je obrnuto. Kad su organske molekule prevelike ili previše složene da bi ih plijesan pojela, ona otpušta probavne enzime koji razgrađuju te molekule na jednostavnije dijelove, koje plijesan zatim može apsorbirati. Osim toga, budući da se plijesan ne kreće i ne može na takav način tražiti hranu, ona mora živjeti u njoj.
Plijesan može stvoriti toksične tvari koje se zovu mikotoksini, koji mogu štetiti ljudima i životinjama.

Te toksine u tijelo možemo unijeti disanjem ili ih možemo progutati, a možemo doći u kontakt s njima i preko kože. No sve to skupa ne čini plijesan strašnim neprijateljem jer je ona i vrlo korisna.
Prijateljsko lice plijesni
Godine 1928. znanstvenik Alexander Fleming slučajno je primijetio da zelena plijesan ubija bakterije. Zelena plijesan koja je kasnije dobila ime Penicillium notatum pokazala se smrtonosnom za bakterije, ali nije štetila ljudima i životinjama. Ovo je otkriće dovelo do razvoja penicilina, koji se naziva najvećim spasiteljem života u suvremenoj medicini. Za svoj su rad Fleming i njegovi suradnici, Howard Florey i Ernst Chain, 1945. dobili Nobelovu nagradu za medicinu. Otada se plijesan koristi i u drugim medicinskim pripravcima, uključujući i lijekove protiv krvnih ugrušaka, migrene i Parkinsonove bolesti.

_________________

http://naturemonami.monforum.fr/index.php
   Go down
  http://ruzabela.wwooww.net
Lydia
Lydia
Lydia


: 143
: Austrija
Registration date: 16.08.2008

: Re: Plijesan i prijatelj i neprijatelj   1/11/2008, 21:16

Plijesan je korisna i u prehrani.

Uzmimo za primjer sir. Jeste li znali da sirevi brie, kamember, danski plavi sir, gorgonzola, rokfor i stilton imaju tako specifičan okus jer u sebi sadrže neke vrste plijesni Penicillium? Osim toga, plijesan je zaslužna za okus salame, piva i umaka od soje.
Slično je i s vinom.
Beru li se neke sorte grožđa u odgovarajuće vrijeme i ako na svakom grozdu rastu određene vrste gljivica, može se proizvesti izvrsno desertno vino. Plijesan Botrytis cinerea, ili plemenita plijesan, povećava razinu šećera u grožđu i tako pojačava okus vina. U vinskim podrumima plijesan Cladosporium cellare dodatno pojačava okus tijekom zrenja.

Parafrazirat ćemo jednu poslovicu mađarskih vinara: Plemenita plijesan stvara kvalitetno vino.
:
Kad plijesan postane neprijatelj
Od davnine je poznato da su neke vrste plijesni jako štetne. U šestom stoljeću pr. n. e. Asirci su koristili plijesan Claviceps purpurea kako bi zatrovali bunare svojih neprijatelja može se reći da je to bila drevna vrsta biološkog rata. U srednjem vijeku ista vrsta plijesni, koja ponekad raste na raži, kod mnogih je ljudi uzrokovala epileptičke napade, bolan osjećaj žarenja, gangrenu i halucinacije.

Ta se bolest danas zove ergotizam, a ranije je bila poznata kao vatra svetog Antuna, jer su mnogi koji su oboljeli od nje u nadi da će čudom biti izliječeni hodočastili u svetište svetog Antuna u Francuskoj.
Najopasnija danas poznata kancerogena tvar zove se aflatoksin. To je otrov koji stvaraju plijesni.

U jednoj azijskoj zemlji svake godine od trovanja aflatoksinom umre 20 000 ljudi. Ova smrtonosna tvar koristi se za izradu suvremenog biološkog oružja.
Međutim, u svakodnevnom životu simptomi izloženosti običnim plijesnima nisu tako opasni po zdravlje, ali su iritantni.

Većina plijesni, čak i one koje imaju neugodan miris, nije štetna, stoji u biltenu UC Berkeley Wellness Letter. Plijesni obično smetaju osobama koje imaju problema s plućima (naprimjer astmatičarima), osobama koje imaju alergije, onima koji su preosjetljivi na kemikalije, kojima je imunološki sustav oslabljen i poljoprivrednicima koji su izloženi velikim količinama plijesni. Mala djeca i stariji mogu također biti osjetljivi na plijesni.

Kalifornijsko Ministarstvo zdravstva navodi da plijesni mogu uzrokovati sljedeće probleme: Probleme s dišnim putevima, naprimjer otežano i plitko disanje, začepljenje nosa i sinusa, iritaciju oka (pečenje, suzenje ili crvenilo), suhi kašalj, upalu grla i nosa te osip ili nadraženost kože.
:
Plijesan u zgradama
U nekim zemljama često se desi da se škole zatvore ili da ljudi moraju otići iz kuća ili ureda kako bi se riješio problem s nakupljanjem plijesni. Početkom 2002. tek otvoreni Muzej suvremene umjetnosti u Stockholmu bio je zatvoren kako bi ga se očistilo od plijesni.

Sanacija objekta stajala je otprilike četiri milijuna eura! Zašto je taj problem tako čest u zadnje vrijeme?
Dva su glavna razloga za to: građevinski materijali i način gradnje. U proteklih nekoliko desetljeća u građevinarstvu se koriste materijali koji su podložniji nakupljanju plijesni. Jedan primjer su gipsane ploče, koje se često rade od nekoliko slojeva kartona povezanih čvrstom gipsanom jezgrom. Jezgra zadržava vlagu. Ako ovaj materijal dugo vremena ostane vlažan, spore plijesni počet će klijati i rasti, a hranit će se kartonom iz ploča.

:
Promijenio se i način gradnje.

Prije 1970-ih mnogi objekti u Sjedinjenim Državama i u nekim drugim zemljama nisu imali takve izolacije kao objekti građeni u kasnijim razdobljima. Do promjena je došlo zbog nastojanja da se uštedi energija tako što se smanjivao gubitak topline zimi i sprečavao ulazak topline ljeti i tako što se sprečavao protok zraka. Zato se u današnje vrijeme vlaga duže zadržava u objektu, što pogoduje rastu plijesni.

:
Postoji li rješenje ovog problema?
Plijesni ćemo se najlakše riješiti, ili ćemo je svesti na najmanju moguću mjeru, ako unutrašnjost objekta i fasada budu čiste i suhe te ako unutar objekta nema vlage. Ukoliko se vlaga negdje nakuplja, odmah osušite taj dio i sanirajte ga kako ne bi došlo do ponovnog nakupljanja vlage. Naprimjer, neka vam krov i oluci budu čisti i u dobrom stanju. Osim toga, neka drenaža oko objekta bude kvalitetno napravljena tako da se voda ne nakuplja oko temelja. Ukoliko imate klima-uređaj, pazite da se voda neometano cijedi iz njega.

_________________

http://naturemonami.monforum.fr/index.php
   Go down
  http://ruzabela.wwooww.net
Lydia
Lydia
Lydia


: 143
: Austrija
Registration date: 16.08.2008

: Re: Plijesan i prijatelj i neprijatelj   1/11/2008, 21:19

Jedan stručnjak kaže:

Budete li spriječili nakupljanje vlage, spriječit ćete i nakupljanje plijesni. Te jednostavne mjere zaštite poštedjet će vas i vašu obitelj neugodnog kontakta s plijesni. Plijesan se donekle može usporediti s vatrom.

Može štetiti, ali može biti i izuzetno korisna. Njeno djelovanje uvelike ovisi o tome kako je koristimo i kontroliramo. Naravno, još uvijek moramo mnogo naučiti o plijesni. Ali daljnje spoznaje o Božjim čudima stvaranja mogu nam samo koristiti.

:
SPOMINJE LI BIBLIJA PLIJESAN?
[b] U Bibliji se spominje guba na kući, to jest u njenoj unutrašnjosti (3. Mojsijeva 14:34-48). Smatra se da je ta zarazna guba, kako je se naziva u 44. retku (St), bila neka vrsta plijesni, iako se to ne može tvrditi sa sigurnošću. Što god da je bio slučaj, Božji zakon nalagao je vlasniku kuće da izvadi kamenje koje ima gubu, sastruže sve unutarnje zidove i sakupi sve što izgleda sumnjivo te baci izvan grada na mjesto nečisto. Ukoliko bi se guba vratila, kuća bi se proglasila nečistom i srušila, a materijal bacio. Bozije detaljne upute pokazuju da je duboko ljubio svoj narod i brinuo se za njegovo zdravlje.
Lijekovi dobiveni iz plijesni spasili su živote mnogim ljudima

Gipsane ploče i vinilne žbuke mogu zadržavati vlagu, zbog čega može doći do nakupljanja plijesni
Otporni mikroorganizmi otkuda potječu
VIRUSI, bakterije, praživotinje, gljivice i drugi mikroorganizmi očito postoje otkako i sam život na Zemlji. Mada su najjednostavniji od svih stvorenja, njihova zapanjujuća sposobnost prilagođavanja omogućava im da prežive i tamo gdje nitko drugi ne može, primjerice u izvorima vrele vode na dnu oceana i u ledenim arktičkim vodama. Sada ti organizmi uspješno odolijevaju najjačem od svih dosad poduzetih napada protiv njih napadu antimikrobnim lijekovima.

Prije stotinu godina ljudi su znali da neki mikrobi, odnosno mikroorganizmi, uzrokuju bolesti, no nitko tko je tada živio nije znao za antimikrobne lijekove. Onima koji bi oboljeli od neke teške zarazne bolesti mnogi liječnici nisu mogli pružiti ništa osim moralne podrške. Imunološki sustav bolesnika morao se sam oduprijeti bolesti. Ukoliko imunološki sustav nije bio dovoljno jak, posljedice su često bile tragične. Čak su i male ogrebotine zbog infekcije često imale kobne posljedice.

Zbog toga je otkriće prvih antimikrobnih lijekova koji nisu bili štetni za ljude antibiotika dovelo do prave revolucije na području medicine. Upotreba sulfonamida u medicinske svrhe 30-ih godina 20. stoljeća te nekih drugih lijekova 40-ih godina istog stoljeća, primjerice penicilina i streptomicina, dovela je do brojnih otkrića u narednim desetljećima. Devedesetih godina već je postojalo 150 vrsta antibiotika, koji su bili podijeljeni u 15 kategorija.
:
Rasplinuti snovi o pobjedi
Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća već je bilo onih koji su počeli slaviti pobjedu nad zaraznim bolestima. Neki su mikrobiolozi čak vjerovali da će te bolesti uskoro biti zaboravljena noćna mora. Godine 1969. američki ministar zdravstva izjavio je pred Kongresom da bi čovječanstvo uskoro moglo jednom zauvijek zaklopiti knjigu o zaraznim bolestima. Godine 1972. David White i dobitnik Nobelove nagrade Macfarlane Burnet napisali su: Što se tiče budućnosti zaraznih bolesti, može se reći da će ona najvjerojatnije biti vrlo mračna. Neki su čak mislili da bi te bolesti mogle biti posve iskorijenjene.
Misleći da su zarazne bolesti praktički već pobijeđene, mnogi su postali samouvjereni. Jedna medicinska sestra koja je znala koliki su strah mikroorganizmi sijali prije pojave antibiotika rekla je kako su neke mlađe medicinske sestre postale nemarne u pogledu osnovne higijene. Kada bi ih podsjetila da trebaju prati ruke, uzvratile bi joj: Ne brini se, sada imamo antibiotike.

No ovisnost o antibioticima i njihova prekomjerna upotreba dovele su do katastrofalnih posljedica. Zarazne bolesti ne samo da nisu nestale nego su uzvratile udarac i postale vodeći uzrok smrti u svijetu! Tome su, dakako, doprinijeli i ratovi te kaos koji oni izazivaju, uvelike prisutna pothranjenost u siromašnijim zemljama, nedostatak čiste vode, loši sanitarni uvjeti, brze međunarodne prometne veze i globalne klimatske promjene.
:
Otporne bakterije
Malo je tko očekivao da će posve obični mikroorganizmi razviti zapanjujuću otpornost na lijekove i da će to prerasti u tako velik problem. Pa ipak, neki prijašnji događaji pokazuju da se takvo što zapravo trebalo očekivati. Zbog čega? Razmotrimo, naprimjer, nešto slično što se dogodilo sredinom 40-ih godina prošlog stoljeća nakon što je u upotrebu ušao insekticid DDT.

_________________

http://naturemonami.monforum.fr/index.php
   Go down
  http://ruzabela.wwooww.net
Lydia
Lydia
Lydia


: 143
: Austrija
Registration date: 16.08.2008

: Re: Plijesan i prijatelj i neprijatelj   1/11/2008, 21:21

Mljekari su bili oduševljeni kada su nakon upotrebe tog insekticida muhe praktički nestale. No muhe koje su uspjele preživjeti razvile su otpornost na DDT, koju su potom prenijele na svoje potomstvo. Uskoro su se te muhe, kojima DDT više nije mogao naškoditi, namnožile u ogromnom broju.

No još i prije nego što je DDT ušao u upotrebu i prije nego što je sredinom četrdesetih u nekim zemljama penicilin dospio u slobodnu prodaju, štetne bakterije pokazale su da posjeduju izvanredne obrambene mehanizme. To je uvidio i dr. Alexander Fleming, čovjek koji je otkrio penicilin. On je u svom laboratoriju promatrao kako svaka nova generacija bakterije Staphylococcus aureus jača staničnu membranu kako lijekovi koje je on otkrio ne bi prodrli kroz nju.


Zbog toga je dr.
Fleming još pred 60 godina upozorio da bi štetne bakterije u tijelu oboljele osobe mogle razviti otpornost na penicilin. U slučaju da penicilin ne ubije dovoljno štetnih bakterija, njihovo bi se otporno potomstvo namnožilo. Bolest bi se tada vratila, no penicilin je više ne bi mogao izliječiti.
U knjizi The Antibiotic Paradox stoji:

Flemingova predviđanja obistinila su se u još gorem obliku nego što je i on sam naslućivao. Kako se to dogodilo? Otkrilo se da neke vrste bakterija, to jest njihovi geni sićušni genetski nacrti u njihovom DNK stvaraju enzime koji inaktiviraju penicilin. Zbog toga čak i dugotrajne terapije penicilinom često ne urode nikakvim rezultatima. Kakav li je šok to bio!

Da bi se dobilo rat protiv zaraznih bolesti, od 1940-ih pa do 1970-ih u medicini se stalno koristilo nove antibiotike, a neki od njih pojavili su se i tijekom 80-ih i 90-ih. Ti su novi antibiotici mogli suzbiti bakterije koje su razvile otpornost na prijašnje lijekove. No za samo nekoliko godina pojavile su se bakterije koje su se uspješno odupirale i tim novim lijekovima.


Ljudi su naučili da su bakterije vrlo dovitljive kada je riječ o stvaranju otpornosti. One mogu mijenjati staničnu membranu kako antibiotici ne bi prodrli kroz nju ili promijeniti svoju strukturu kako ih antibiotici ne bi ubili. Također mogu izbacivati antibiotik istom brzinom kojom on dospijeva u organizam ili ga pak jednostavno razgraditi i tako ga učiniti nedjelotvornim.


Što upotreba antibiotika sve više raste, to se otporni sojevi bakterija sve više množe i šire. Nije li to pokazatelj da su antibiotici potpuni promašaj? Nije, barem ne u većini slučajeva. Ukoliko u slučaju neke infekcije ne pomogne jedna vrsta antibiotika, obično će pomoći neka druga. Otpornost stvara određene neprilike, no sve donedavno nije bila nerješiv problem.
:
Višestruka otpornost
Potom su zdravstveni stručnjaci na svoje zaprepaštenje otkrili da bakterije razmjenjuju gene. Ispočetka se mislilo da se ta razmjena može odvijati samo između bakterija iste vrste. No nešto kasnije posve isti geni za otpornost pronađeni su u potpuno različitim vrstama bakterija. Zahvaljujući toj razmjeni bakterije različitih vrsta razvile su otpornost na mnoge lijekove koji su u širokoj upotrebi.
Povrh svega toga, istraživanja koja su provedena 90-ih godina 20.

stoljeća pokazala su da ima i takvih bakterija koje mogu same razviti otpornost na lijekove. Nekima od njih dovoljno je da samo jednom dođu u doticaj s antibioticima te da razviju otpornost na više prirodnih i sintetičkih antibiotika.
Mračna budućnost

Mada je većina današnjih antibiotika još uvijek djelotvorna, koliko će ti lijekovi biti djelotvorni u budućnosti? U knjizi The Antibiotic Paradox piše: Više ne možemo očekivati da će ijedna infekcija biti izliječena upotrebom samo jedne vrste antibiotika. U njoj dalje stoji:

To znači da u nekim dijelovima svijeta zbog ograničenog izbora antibiotika na raspolaganju nema nijednog djelotvornog antibiotika. (...) Ljudi obolijevaju i umiru od bolesti za koje su neki još pred 50 godina predviđali da će biti izbrisane s lica Zemlje.
No bakterije nisu jedini mikroorganizmi koji su razvili otpornost na lijekove. Zapanjujuću prilagodljivost pokazuju i virusi, gljivice te drugi sićušni paraziti, čiji bi otporni sojevi mogli osujetiti sva nastojanja koja su ljudi dosad uložili u otkrivanje i proizvodnju lijekova protiv njih.Što se onda može poduzeti? Je li moguće prevladati tu njihovu otpornost na lijekove ili je barem držati pod kontrolom? Što učiniti kako bi u ovom svijetu u kojem ima sve više zaraznih bolesti antibiotici i drugi antimikrobni lijekovi bili i dalje djelotvorni?

Izraz antibiotik obično se odnosi na lijek protiv bakterija. Antimikrobni lijekovi nešto je širi pojam i odnosi se na sve lijekove koji djeluju protiv različitih mikroorganizama koji uzrokuju bolesti, bilo da se radi o virusima, bakterijama, gljivicama ili o sićušnim parazitima.
I insekticidi i lijekovi su otrovi. I jedni i drugi pokazali su se kako korisnima tako i štetnima. Mada antibiotici mogu ubiti opasne mikroorganizme, oni ubijaju i one korisne.
Što su antimikrobni lijekovi?
Antibiotici koje vam prepisuje liječnik spadaju u kategoriju antimikrobnih lijekova. Oni pak spadaju u opću kategoriju kemoterapeutika, lijekova koje se koristi u kemoterapiji, odnosno liječenju bolesti pomoću kemijskih sredstava. Mada se izraz kemoterapija često koristi u povezanosti s liječenjem raka, on se od samog početka, pa tako i danas, odnosi na liječenje zaraznih bolesti. U takvim se slučajevima govori o antimikrobnoj kemoterapiji.
Mikroorganizmi su sićušni organizmi koje se može vidjeti jedino uz pomoć mikroskopa. Antimikrobni lijekovi su kemijska sredstva koja djeluju protiv mikroorganizama koji uzrokuju bolesti. Nažalost, ti lijekovi mogu nauditi i korisnim mikroorganizmima.
Godine 1941. Selman Waksman, mikrobiolog koji je zajedno sa svojim suradnicima otkrio streptomicin, primijenio je izraz antibiotik na antibakterijska sredstva koja se dobivaju od mikroorganizama. Antibiotici i ostali antimikrobni lijekovi dragocjeni su u medicini zbog svoje takozvane selektivne toksičnosti. Taj se izraz odnosi na njihovu sposobnost da otruju mikroorganizme, a da pritom ne naude vašem organizmu.
No mora se reći da su zapravo svi antibiotici otrovni za ljude, barem u nekoj mjeri. Razlika između količine antibiotika koja će nauditi uzročnicima bolesti i količine koja će nauditi ljudima naziva se terapijski indeks. Što je indeks veći, to je lijek manje štetan i obratno; što je indeks manji, to je lijek štetniji. Ustvari, dosad je već pronađeno na tisuće antibiotičkih tvari, no većinu njih ne koristi se u medicinske svrhe jer je previše otrovna za ljude i životinje.
Prvi prirodni antibiotik za unutarnju primjenu bio je penicilin, lijek koji se dobiva iz plijesni Penicillium notatum. Godine 1941. taj je antibiotik prvi put primijenjen intravenozno. Nedugo nakon toga, to jest 1943, iz bakterije Streptomyces griseus, koja živi u tlu, izoliran je streptomicin. S vremenom je proizvedeno još mnogo antibiotika, od kojih su neki izolirani iz živih organizama, a neki dobiveni sintetičkim putem. No bakterije su pronašle način da se odupru mnogima od njih, a to se pretvorilo u pravi zdravstveni problem.
[Slika]
Kolonija plijesni iz koje se dobiva penicilin sprečava rast bakterija
[Zahvala]
Christine L. Case/Skyline College
[Okvir/slika na stranici 7]
Vrste mikroorganizama
Virusi su najmanji od svih mikroorganizama. Oni izazivaju uobičajene bolesti kao što su prehlada, gripa i upala grla, ali i teške bolesti kao što su dječja paraliza, ebola i AIDS.
Bakterije su jednostanični organizmi koji su toliko jednostavni da nemaju jezgru, a uglavnom imaju samo jedan kromosom. U našem organizmu ima na bilijune bakterija, i to najviše u probavnom traktu. One nam pomažu probaviti hranu i najvažniji su izvor vitamina K, koji je neophodan za zgrušavanje krvi.
Od otprilike 4 600 poznatih vrsta bakterija samo ih se oko 300 smatra patogenima (uzročnicima bolesti). Usprkos tome, one uzrokuju ogroman broj bolesti kod biljaka, životinja i ljudi. Kod ljudi, između ostalog, uzrokuju tuberkulozu, koleru, difteriju, antraks, zubni karijes, određene vrste upale pluća te neke spolno prenosive bolesti.
Praživotinje su kao i bakterije jednostanični organizmi, no za razliku od njih mogu imati više jezgri. U tu grupu organizama spadaju amebe, tripanosomi i plasmodij, parazit koji izaziva malariju. Na parazite otpada oko trećina životnih vrsta na svijetu ima ih otprilike 10 000 vrsta no tek nekolicina njih štetna je za ljude.
Gljivice također mogu izazvati bolesti. Ti organizmi imaju jezgru i tijelo od isprepletenih tankih končastih niti. Među najpoznatije gljivične infekcije spadaju gljivična kožna oboljenja, kao što su atletsko stopalo i kandidijaza. Od teških gljivičnih infekcija obično obolijevaju samo ljudi čiji je obrambeni sustav oslabljen uslijed pothranjenosti, raka, upotrebe lijekova ili virusnih infekcija.

_________________

http://naturemonami.monforum.fr/index.php
   Go down
  http://ruzabela.wwooww.net
 

Plijesan i prijatelj i neprijatelj

         
1 of 1

 Similar topics

-
» Da li je dr?anje ptica faune evriope zabranjeno

Permissions in this forum:
PRIRODA NAS DRAGULJ ::  :: -